|
Ukoliko povremeno želite primati obavještenja i aktuelnosti vezane za Dzemat Selam Rotterdam, unesite vašu e-mail adresu:
|
Ruh i nefs u Kur’anu
Objavljeno: 01/11/2008 - 22:11
• Fenomenom duše bavili su se veliki alimi i napisali tomove knjiga. Kur’ an nam govori da je naše znanje o duši ograničeno jer duša pripada svijetu gajba, ona je nadosjetilna supstanca koja, jednostavno, izmiče ljudskom razumu. Svaki čovjek nosi u sebi taj Božiji dar, svjestan više ili manje da ima dušu u sebi. Kada se rađa ljudsko biće noseći u sebi taj Božiji dar, ono zaplače ukazujući da je živo, srce radi ali i duša mu dašak života daje. Opet kada umire, prvo duša izlazi, vraća se svom Stvoritelju, a potom srce prestaje sa radom. Tijelo je beživotno, ono što ga čini živim nedostaje mu, pa zato i kažemo da je mrtvo.
Cilj ovog našeg pisanja o duši je da ukažemo na važnost fenomena duše, konciziramo ono najbitnije o èemu su alimi pisali naširoko želeæi osvijetliti sve ono do èega su došli svojim znanjem.
ŠTA JE DUŠA
U Kur’ anu se navodi da je Uzvišeni Allah udahnuo u Ademovo tijelo Svoga Ruha, tako je Adem postao živ, „ i kad ga potpuno oblikujem, i udahnem mu Svog duha, padnite pred njim nièice“, (XV:29). Božije „udahnuæe Svoga duha“ u èovjeka oèevidna je metafora za Njegovo obdarivanje èovjeka životom i svješæu, tj. dušom, naveo je Asad u svom tumaèenju navedenog ajeta.
U dobro poznatom hadisu koji prenosi Ibn Mes’ud se navodi da stvaranje èovjeka u utrobama majki odvija se tako što èetrdeset dana bude sperma (nutfah ), zatim isto toliko zakvaèak (alek) i isto toliko komad mesa ( mudgah ). Potom dolazi melek kojeg Allah šalje da udahne dušu.
Dušu su islamski uèenjaci razlièito definirali.
Tako Gazali navodi da je to istanèano tijelo koje je kadro da saznaje i spoznaje a koje je u èovjeku. To je zaista izvanredna Božija tvorevina èiju suštinu ne može razumjeti veæina umova.
Sliènu, gotovu identiènu definiciju duše daje i Seid Hava u svom djelu Terbijjetuna er-ruhijje (Naš duhovni odgoj ).
Mehmed Handžiæ navodi da je to fino tijelo koje se rasprostire po svim èesticama tijela kao ružièni sok po svim dijelovima ruže. Kada je rijeè o njenim svojstvima, Handžiæ veli da je duša kao i sve ostalo, osim Boga, stvorena i postala. Ipak, ona ubuduæe ostaje vjeèna. Duša æe pretrpjeti smrt, ali se njezina smrt sastoji u rastanku sa tijelom..
Islamski filozofi su vodili velike rasprave o duši. Veæina tih rasprava je bila pod utjecajem novoplatonizma i, posebno, aristotelovske psihološke analize nefsa. Tako su se javili i religiozni sporovi o duši. Navodimo samo neka razmišljanja da bismo ukazali na takve rasprave, naravno i na ogranièenost i nesposobnost ljudskog znanja da precizira dušu o kojoj je malo znanja dato putem Objave.
Tako Ibn Hazm koristi nefs i ruh naizmjenièno za ljudsku dušu. On odbacuje sve stavove onih koji su za gledište o seobi duša. On odbacuje stavove nekih Ašarita o neprekidnom ponovnom stvaranju ruha. On uèi da je Allah stvorio ruhove svih Ademovih potomaka prije nego što je melekima nareðeno da ih udahnu u zametke i da se oni nalaze na najbližem nebu. Šehrastanijevo uèenje o duši vjerno odražava uèenja Ihwan as-Safa, koji uèe da je èovjek cjelina sastavljena od tvarnog tijela i duhovnog nefsa, te da supstancija nefsa potjeèe od sfera ( al-aflak). Njegov opis naravi èovjeka sa tri duše ( biljna, životinjska i ljudska), svaka sa svojim ishodištem, potrebom i moæima, lièi na opis Ihwan as-Safa.
Razi odbacuje gledište filozofa da je nefs supstancija koja nije tijelo i da je netjelesan.
Prema Ibn Sini, postoje dva oblika duše: nebeska i zemaljska. Zemaljsku dušu djeli u tri skupine: vegatitivnu, životinjsku i èovjeèiju. Za njega je duša, u svim svojim oblicima, primarno savršenstvo za prirodno tijelo, jer je savršenstvo zbilja koja rod izvodi iz nejasnosti i uoblièava vrstu sa individualitetom i identitetom u spoljnom svijetu. Dokaz za postojanje duše po Ibn Sinau je u promjenjljivosti tijela i njegovih organa. Naime, u fiziologiji je dokazano da u èovjeku nakon dvadeset godina nije ostalo ništa što je bilo u poèetku. Meðutim, èovjek priznaje da mu je tokom ovog razdoblja bit ostala nepromijenjena. To ne može biti ništa drugo nego duša, reæi æe Ibn Sina.
Zanimljivo je da Imam El-Dževzi navodi sažetke o kojima su kelamisti raspravljali te pobija njihove argumente. Tako on iznosi 116 dokaza za tjelesnost ruha, 22 pobijanja suprotnih argumenata i 22 opovrgavanja prigovora. Zanimljive su njegove rsprave o pitanju stvaranja i èekanju ruhova u Ezelu, kada su kazali kalu bela, te o odnosu termina ruh i nefs, itd.
Shodno Kur’anskom stavu da je nama dato malo znanja o duši, te da je duša nadosjetilna kategorija i da pripada gajbu, Dževzi navodi da Ibn Abbas nije htio tumaèiti èetvero: reqim - izraz koji doslovno znaèi ploèa sa natpisom (XVIII:9), gislin – izraz upotrebljen u suri EL- Hakka-36, zatim ruh i Božiji iskaz : „ I daje vam da se koristite onim što je na nebesima i na zemlji, sve je od Njega“ (XLV:13)
UPOTREBA TERMINA RUH I NEFS U KUR’ ANU
Ruh se u Kur’ anu spominje u više znaèenja. Jedno znaèenje je Objava jer se njome postiže život srca i duše (XLII:52 ). Ruhom se oznaèava snaga kojom se podupiru neki vjerni robovi ( LVIII:22 ). Kur’anski termin ErRuh el- Emin se odnosi na Džibrila ( XXVI: 193 i XVI:102 ).
Kada se u Kur’anu naglašava èista ljudska narav Isaova i pobija vjerovanje u njegovu božanstvenost, spominje se da je Isa, kao sva druga ljudska biæa bio „ duša stvorena od Njega / ruhun minhu (IV :171 ). Ovim izrazom hoæe se kazati da se Božijim emrom u njemu našla i duša ( ruh ).
Prema tome, ruh se koristi u svom primarnom znaèenju „ duh života „ i „ duša“.
U Kur’anu se spominje ta stalno ponavljana evolucija ljudskog embrija (XXXII:9, XXII:5), stvaranje èovjeka od gline / min tin, zatim iz biti tekuæine hude /min main mehin. Poslije oblikovanja u skladu sa onim što je odreðeno da bude / sevvahu, udahnjuje se Ruh Njegov/ ve nefeha min ruhihi.
To je onaj Ruh o kojem su pitanje postavili jevreji, kada im je odgovoreno je on „jedna od Božijih stvari“
Za ljudsku dušu se upotrebljava termin nefs. Isto tako, izrazom nefs oznaèava se samo duša /ruh ( LXXXIX:27, VI:93, XII:53 )
S druge strane, Dževzi navodi da se izraz ruh nikad ne upotrebljava za tijelo, ni za njega samoga, niti da oznaèi njegovu zajednicu sa nefsom. Ruh ( Duša ) nazvan je tako jer njime zaživljava tijelo. Stoga je i vjetar nazvan „rih“, jer se njim postiže život.
Objava je nazvana duhom/dušom (ruhom) buduæi da se njome postiže koristan život, jer bez nje èovjekov život je sasvim beskoristan.
I nefs se naziva ruhom, buduæi da živi zahvaljujuæi njemu. Nefsom je nazvana, veli Dževzi, ili zbog neèeg veoma vrijednog, cijenjenog i skupocjenog, ili zbog izdisavanja neèega, tj. zbog èestog izdisavanja i udisavanja.
Pored toga, izrazom nefs u Kur’ anu se oznaèava biæe u njegovoj cjelini ( XXIV:61, LXXIV:38)
Jedna skupina uèenjaka drži da je ruh nešto razlièito od nefsa. Tako Muqatil ibn Sulejman kaže: „Èovjek ima život, ruh i nefs pa kada zaspi njegov nefs, kojim poima stvari, iziðe ali se ne odvaja od tijela, veæ iziðe poput jedne pružajuæe niti koja ima svoj trak; èovjek tim nefsom koji iziðe iz njega vidi snove, dok život i ruh za to vrijeme ostaju u tijelu koje tako diše i prevræe se. Kad se èovjek prodrma nefs se njemu povrati brže od treptaja oka, a kada Allah èovjeka htjedne usmrtiti u snu, On taj nefs koji je izišao zadrži.“
TRI ILI JEDNA DUŠA
Kur’an spominje tri vrste duša: smirenu dušu (nefs mutmainnah), sebekoreæu dušu ( nefs lewwamah ) i dušu sklonu zlu (nefs emmarah). Kod nekih uèenjaka možemo naiæi da èovjek posjeduje tri duše.
Po Dževziju, radi se o jednoj duši koja ima više svojstava pa se, imajuæi u vidu svako pojedino svojstvo, i naziva imenom tog svojstva.
Tako se smirenom naziva, veli Dževzi, s obzirom na njezino smirivanje uz svoga Gospodara, na njezino obožavanje Njega.
Smirivanje ljudske duše ili njeno traženje smirenosti uz bilo šta drugo mimo smirenosti uz svog Stvoritelja, samo je obmana. Isto tako, njeno pouzdanje u nešto drugo mimo Stvoritelja je ljudska slabost. Ako bi èovjek svoj smiraj potražio èak i u svom znanju ili u svojim djelima, Allah æe mu to oduzeti i lišiti ga toga, navodi Dževzi.
Šta znaèi ova smirenost koja je rezultat istoimene duše ukazuje nam tjeskobnost i nemir koje grijeh nosi u sebi. Tako, ako bi griješnik pretraživao svoje srce, našao bi da je ono puno strahova, nemira, tjeskobnosti. Ti naši strahovi nisu nam oèigledni samo stoga što ih prekriva omama strasti i nehata uslijed našeg griješenja.
Svaka ljudska strast ima svoju omamu koja je snažnija od one koju ima vino. Stoga možemo vidjeti kako oni omamljeni strašæu èine nešto što ne èini onaj koji je opijen vinom. Tevba donosi smirenost vjerniku koja je ekvivalentna tjeskobnosti i nemiru koje grijeh nosi u sebi.
Da bi približio znaèenje smirene i zadovoljne duše, Dževzi navodi da je Allah, dž.š., svakom èovjekovom organu odredio njegovo savršenstvo i njegov optimum. Tako je optimum èovjekovog srca, odnosno, radost i ozarenost duša je u našoj spoznaji i upuæenosti svome Stvoritelju. Naše duše ni na koji naèin ne mogu postiæi smirenost, makar zadobile èitav svijet i ovladale svim njegovim znanjma, osim time da jedino Allah bude krajnji cilj naših nastojanja.
U kontekstu navedenog su Ibn Abbasove rijeèi da je smirena duša ona duša koja je iskreno predana Allahu.
Takva duša, u svojoj smirenosti i zadovoljstvu, je dalekovidnija. Ona bolje vidi i osjeæa Allahove blagodati, a to su one blagodati od èovjekova smještanja u maternice njegove majke, pa do današnjeg èasa. Najmanja od tih blagodati je naše udisanja jer svakog dana Allah nam dadne u tome dvadeset èetiri hiljade darova.
Kada bi Onaj koji je to darovao, veli Dževzi, zatražio od èovjeka da samo za jednu od njih položi raèun, samo za nju bi mu otišla sva njegova djela.
Sebekoreæa duša je ona kojom se zaklinje Uzvišeni Allah: „I kunem se dušom koja sama sebe kori „ ( LXXV:2)
Po jednima, to je ona koja se ne zadržava u jednom stanju ( izraz telewwum znaèi kolebljivost, neodluènost, iz èega proizilazi da je to ona duša koja je veoma varijabilna).
Drugi kažu da se radi o vjernikovoj duši ( imenica lewm znaèi korenje, prigovor ), da je to jedno od njoj imanentnih svojstava. Tako navode da je to duša vjernikova koja ga je najprije odvela u grijeh a potom ga stala koriti zbog toga. To korenje je rezultat vjerovanja, za razliku od nesretnika koji sebe ne kori.
Naposljetku, duša koja je sklona zlu ( emmarah ) je duša koja nalaže èinjenje svakog zla što proishodi iz same njezine naravi.
Duša koja je sklona zlu na suprotnom je položaju od smirene duše, i na svako dobro koje je potakne od prve ova druga joj uzvrati njemu primjerenim zlom kako bi joj to dobro pokvarilo. Ova strasna duša je u stanju opèiniti èovjekov razum i srce, prikazati i najoèitiju istinu u prezrenom smislu.
Stoga je na èovjeku da kontrolira svoju dušu/nefs, ona može da krene i jednim i drugim putem. Primjer Zulejhe èija duša nije mogla odoljeti Jusufovoj ljepoti je primjer nekontrolisanosti duše. Ona, èak ne pravda svoj nefs jer njezina duša želi Jusufa, ona ne može odoljeti svojoj strasti. Ta strasna duša je sklona zlu.
Za kratko æemo našu pozornost usmjeriti na tekst sure Eš-Šems. Ako pažljivije analiziramo zakletve u suri Eš-Šems možemo nazrijeti svrhu zakletvi u isticanju èovjekovog dvojnog odnosa prema svojoj duši ili samom sebi, zavisno od našeg razumjevanja znaèenja pojma nefs. Uzvišeni Allah je stvorio dušu da može izabrati dobro ili zlo, može iæi putem pravim ili stranputicom. Vrlo je zanimljivo pratiti u navedenoj suri polaritet objekata kojim se Allah, dž.š., zaklinje ( Sunce i Mjesec, dan i noæ, Nebo i Zemlja ), nasuprot Božije jednoæe. Duša/ nefs koja je objekat zaklinjanja nema polariteta u navedenoj suri ali ima dvojnost nadahnuæa. Iz hadisa se može vidjeti da je melek pratilac smirene duše, a šejtan pratilac one koja je sklona zlu
Naime, Ademova, a.s., duša je izražavala ovaj polaritet težnji jer njegova težnja približavanja drvetu koje je bilo zabranjeno simbolizira slobodu koja ga iz èisto instiktivnog biæa pretvorila u potpuno osamostaljeno ljudsko biæe koje mi poznajemo. Zapravo, to zbivanje, nazivali ga mi Padom ili Izlaskom iz Dženneta, svejedno, znaèi novi stupanj ljudskog razvoja, otvaranje vrata moralnim promišljanjima.
Ovo navodimo iz razloga da bez obzira kako mi shvatali dušu, kao matrijalnu ili samo duhovnu supstancu, poistovjeæivali ruh i nefs ili ne, razlike u stanjima duše nadolaze razlièitim njihovim svojstvima. Kada doðe u stanje usmjerenosti ka Allahovoj blizini tada dobiva naziv mutmainnah/ smirena, ona koja je postigla unutarnji mir.
Ako, pak, doðe u stanje potpune usmjerenosti ka ljudskoj prirodi onda dobiva naziv emmarah / strasna duša koja je sklona zlu i navodi èovjeka na zlo. Cilj i svrha vjernikova života je da preèisti svoju dušu od potreba da se suprtostavlja Allahu, dž.š. Taj uspjeh On garantuje zaklinjuæi se sa sedam navedenih stvari. U protivnom, biæemo izgubljeni.
Kao što se u pomenutoj suri Uzvišeni zaklinje sa polaritetom objekata ( dan-noæ, Zemlja-Nebo, Sunce-Mjesec), tako postoji i polaritete ljudskih osobina ( zadovoljan-nezadovoljan, štedljivost-sebiènost, dobro-loše, halal-haram itd.)
Upravo na naèin polariteta osobina koje se mogu naæi kod èovjeka, Dževzi objašnjava razlièita stanja duša. Navesti æemo onu razliku izmeðu štedljivosti i sebiènosti.
Štedljivost je pohvalna karakterna crta, koja se raða iz druge dvije karekterne crte - iz uravneteženosti i mudrosti. Uravnoteženošæu se iznalazi mjera u pogledu nedavanja i davanja, dok se mudrošæu svako od tog dvoga stavlja na njemu pripadajuæe mjesto, koje mu je prilièno. Tako se iz toga raða štedljivost, ona je sredina u odnosu na dvije pokuðene ekstremnosti.
Sa druge strane, sebiènost je, pak, pokuðena karekterna crta. Ona proishodi iz negativnog mišljenja i slabosti duše ( nefs ) a dodatno ga podhranjuje šejtanovo strašenje sve dok èovjek ne postane uznemiren u smislu da nad neèim stane drhtati, da prema tom neèem bude halapljiv, iz èega se izrodi brana prema trošenju toga, strah da se ne ostane bez toga, kako to kaže Uzvišeni: “ Èovjek je, uistinu, stvoren sa nemirnom naravi, kad ga nevolja snaðe - ispunjen je samosažaljenjem, a kad mu se posreæi - on to sebièno zadržava ( od drugih )- (LXX:19,20,21)
Na isti naèin, polaritetom osobina koje se mogu naæi u ljudskoj duši, kako je to uèinio Dževzi, možemo nadugo objašnjavati osobine ljudskih duša.
Piše: Rifet Šahinoviæ
Izvor http://www.preporod.com |
|
Dr. Mustafa ef. Ceric U religiji nema prisile
• U julu 1995. godine su srpske jedinice u Srebrenici pobile, za nekoliko dana, 10.000 naših ljudi, bespomocnih ljudi, koji su navodno trebali biti zašticeni kroz holandske plave kacige.
|
101 pitanje Alija Izetbegovic
• Volim i Sidrana i Latica, ali mi je Avdo blizi; Najvise sam se uplasio kada je srusen Stari most, a ne znam sta je teze, voditi drzavu ili zivjeti od penzije;
|
VOLIO BIH DA NIJE TAKO, ALI MUSLIMANI SU U POZICIJI ŽRTVE
• Prenosimo integralni sadržaj intervjua koji je dr. Mustafa ef. Cerić, reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, dao novinaru Oslobođenja Azharu Kalamujiću. Napominjemo da su naslov kao i međunaslovi intervjua postavljenog na našem portalu redakcijski
|
Uvod u islam, Dr. Muhammed Hamidullah
Cujem sum prijatelja ne vidim
|